Biti roditelj najteži je i najsretniji posao na svijetu. Nema slobodnih dana, nema godišnjeg odmora, nema mjesečne plaće ni predaha. A ipak, ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Pa čak ni u trenutcima kad naizgled najjači roditelji postanu bespomoćni i pitaju se “Zašto naše dijete?”

 

Ante je imao svega 3 godine kad su nam rekli dijagnozu. Leukemija. Strašna riječ o kojoj nismo znali gotovo ništa. Suočili smo se s najvećim strahom u životu. Strah koji nadam se nitko od vas neće nikada osjetiti. Strah od toga što nam nosi sutra. Strah koji stalno prolazi kroz svaku vašu misao dok ste budni i dok spavate.

Dok nam je Laura kretala u prvi razred, nismo si mogli pomoći, a da ne razmišljamo hoće li i Ante krenuti u prvi razred. Dok smo s Laurom razgovarali o prvoj simpatiji nismo si mogli pomoći, a da ne razmišljamo hoće li i Ante imati sreću doživjeti prvo slomljeno srce.
Da, na trenutke smo mislili da ćemo izgubiti najvrjednije od svega što imamo - našu obitelj, naše dijete.
Ipak, život je namijenio druge karte našem sinu i našoj obitelji! Ante se izliječio, a mi smo se osjećali kao da smo se ponovno rodili. Zapravo, koliko god to otrcano zvučalo u tom trenutku mi se i jesmo ponovno rodili. Tada smo donijeli odluku da želimo pomoći svima onima čija slična priča nažalost tek počinje. Jer smo prolazeći je vidjeli kakvi su uvjeti za djecu i roditelje, kakvi su uvjeti za sestre i doktore. Jer svako dijete zaslužuje najbolje moguće uvjete...

 

U borbi za vlastiti život svako dijete zaslužuje jednaku šansu, zato smo pokrenuli ovaj projekt i zato je ovo projekt za svu djecu Hrvatske. Nažalost, ne pričamo o jednom djetetu, pričamo o puno njih. Ali puno njih koji će imati bolje uvjete i veće šanse za ozdravljenje. Veću šansu za život!

“Ne postoje velike stvari, postoje samo male stvari učinjene s mnogo ljubavi.”
Hvala vam što su vaše male ruke postale velike u pravom smislu te riječi. Hvala vam što djeci pomažete u njihovoj borbi! Što ste njihov vjetar u leđa! Hvala vam što vaša djela govore umjesto vas! Hvala vam ne samo u ime naše djece, nego i u ime njihovih roditelja!
 

Nažalost neka djeca nisu uspjela dočekati ovaj trenutak, njihovi roditelji više nikad neće moći zagrliti svoje dijete. No, kroz svoj mladi život ostavili su takav neizbrisivi trag u nama da moramo vjerovati kako nas negdje s neba promatraju i da se glasno smiju jer su uspjeli dodirnuti i usmjeriti naše živote u mijenjanje na bolje! Hvala vam svima jer zajedno stvaramo svijet boljih mogućnosti.

Za kraj se moram posebno zahvaliti onima koji su zaslužni za našu najveću donaciju.
Naša najdragocjenija i najvrjednija donacija, ona koja je toliko dragocjena da nema cijenu...
Uz djecu, to su ljudi koji rade na odjelu dječje hematologije i onkologije.
Vama veliko i ogromno HVALA!

Za svako upućeno pitanje prema vama s tisuću upitnika iznad glave na koje ste bez iznimke svaki put odgovorili na jednostavan i toliko potreban i umirujuć način. Hvala vam za svaki iskreni razgovor. Za svako idemo dan po dan, radimo sve što možemo i borimo se za vaše dijete. Za svaki dolazak izvan vašeg radnog vremena, dežurstva, a puno ih je.. Jer je Ante baš želio da ga pregleda njegov profesor i napravi punkciju. Jer je jedna Irina bas željela da je tu njezina doktorica Maja. Hvala za svako brojanje za vrijeme punkcije da prođe što prije iako se sekunde čine duge kao vječnost... hvala za svaku diplomu za hrabrost...

Djeca su najbolji, najvjerniji pokazatelj. Ona vide srcem, vide ono što mi odrasli nažalost puno puta ne vidimo. Za onu djecu koja se izbore, za onu djecu kojoj se osmjehne sreća i prođu napokon vrata odjela te krenu prema svojim domovima, povratak na odjel ipak je siguran. Jer se žele vratiti i biti baš poput njihovih superjunaka - njihovih liječnika i medicinskih sestara. Jer i oni žele mijenjati svijet u svijet boljih mogućnosti.
 

Hvala svakoj medicinskoj sestri, našim dragim tetama s odjela, produženoj ruci nas roditelja. Hvala na svakom poslu koji ste obavljale umjesto nas s puno ljubavi. Hvala na svakoj toploj riječi. Hvala vam za svaku obrisanu suzu s lica moga djeteta dok mama nije mogla ostati, ali vi ste bile tu. Za svaki zagrljaj, za svako nošenje po noći, za svaku dodanu gazu i dudu bez koje nije mogao zaspati. Za svaki upaljeni crtić, za svaku igru. Za svaki put kad ste nam od one male sobice i bolnice napravile igralište i toliko željeni Maksimir.

Vi ste pokretač, vi ste ono malo svjetlo nade, kada nam se sruše svi snovi, i kada nam je najteže. Vi ste razlog zašto moje dijete moli za vas, da njegovi doktori i sestre budu dobro kako bi i druga bolesna djeca bila dobro. Vi ste razlog zašto ja danas imam svoje dijete pored sebe i zašto se borim da uz poboljšanje uvjeta za djecu i vi imate najbolje uvjete za rad, jer to stvarno i zaslužujete! Hvala vam što ste plakali s nama kad nam je bilo najteže, i smijali se i najglasnije veselili kad smo dobivali dobre vijesti! Hvala što ste kad smo odlazili s odjela pjevali s nama i plesali, da nam je čak bilo teško i otići od vas...
Hvala vam što ne odustajete i kad je najteže, i iako vas nema puno, ostavljate dojam kao da je cijela vojska iza vas. Ulijevate sigurnost i povjerenje.
 

Hvala što ste uspjeli da naš sin izađe iz ove priče kao pobjednik, da iz ove borbe izađe snažniji, da sve svoje ožiljke nosi s ponosom! Da mu se na lice izmami smiješak na svaki spomen vašega imena.
Hvala vam što ste najveća donacija svima nama najboljim mogućim primjerom.